Mikroautomobil (microcar)

Mikroautomobil je najmanji praktični razred cestovnog putničkog vozila, zamišljen gotovo isključivo za kratke gradske vožnje u kojima kompaktnost, jednostavnost parkiranja i niski troškovi vožnje znače mnogo više od brzine, dosega ili sposobnosti prijevoza. U mnogim pravnim sustavima takva se vozila uopće ne ubrajaju u automobile, nego u četverocikle, zasebnu pravnu kategoriju koja postavlja stroga ograničenja snage, mase i najveće brzine, a u zamjenu nudi blaže propise i, u pojedinim državama, blaže uvjete za vozačku dozvolu. Upravo taj pravni okvir, više od bilo koje pojedinačne značajke izvedbe, izdvaja mikroautomobil od ostalih vozila.

Prema europskim propisima laki četverocikl ograničen je na otprilike 6 kW snage i masu praznog vozila od približno 425 kg bez baterija, uz najveću brzinu omeđenu na oko 45 km/h, dok teža kategorija L7e dopušta do 15 kW i veće brzine. Unutar tih ograničenja mikroautomobil obično prima jednog ili dva putnika, koristi benzinske motore malog radnog obujma ili sve češće skromne elektromotore te se oslanja na kratak međuosovinski razmak i vrlo mali polumjer okretanja. Lagana izvedba drži potrebe za energijom niskima, a upravo zbog toga baterijsko-električni pogon tako dobro odgovara ovom obliku vozila.

Korisniku je privlačnost jasna. Mikroautomobil stane u parkirna mjesta koja redovnim automobilima nisu dostupna, troši malo goriva ili struje, a u nekim ga područjima smiju voziti mlađe osobe ili oni bez pune vozačke dozvole. Osiguranje i porezi često su razmjerno niski. U gusto naseljenim gradovima, zakrčenim povijesnim jezgrama i na kratkim svakodnevnim putovanjima te prednosti mogu nadmašiti očite kompromise, pa mikroautomobil postaje doista racionalan izbor, a ne tek dosjetka.

Zamisao ima dugu i šaroliku povijest. Poslijeratna Europa doživjela je procvat takozvanih balon-automobila poput modela BMW Isetta, Messerschmitt KR175 i Heinkel Kabine, nastalih iz oskudice i potražnje za jeftinom pokretljivošću tijekom pedesetih godina prošloga stoljeća. Ideja je izblijedjela kad su klasični mali automobili postali pristupačni, a zatim oživjela u suvremenom obliku vozilima poput modela Renault Twizy, Citroën Ami i izvornog Smart Fortwo, koji je stajao na granici između mikroautomobila i pravoga gradskog automobila.

Ograničenja su urođena i ne treba ih umanjivati. Uz minimalnu zaštitnu strukturu, mikroautomobili i četverocikli pružaju putnicima osjetno slabiju zaštitu od pravoga automobila, a nekoliko ih je loše prošlo na neovisnim ispitivanjima sigurnosti pri sudaru. Niska najveća brzina i ograničena stabilnost čine ih neprikladnima za autoceste i brze dvotračne ceste. Unutar obitelji malih vozila smješteni su ispod gradskoga maloga automobila i nešto prostranijega kompaktnog automobila, a pojmovno su blizu japanskom kei automobilu, premda su kei automobili puna motorna vozila izrađena prema nacionalnom standardu veličine i snage, a ne četverocikli.