Višeručni ovjes (multi-link)

Višeručni ovjes napredni je oblik neovisnog ovjesa kod kojega svaki kotač nije vođen jednom ili dvjema velikim ručicama, nego s nekoliko zasebnih ručica, od kojih svaka spaja nosač kotača sa šasijom ili podokvirom preko vlastitog para zglobova. Raspodjelom zadaće upravljanja kotačem na više vitkih ručica konstruktor dobiva neuobičajeno veliku slobodu da točno odredi kako se kotač giba kroz svoj hod. Takav ovjes postoji kako bi se prevladao kompromis ugrađen u jednostavnije izvedbe, gdje jedna ručica istodobno mora kontrolirati nekoliko aspekata geometrije, pa poboljšanje jednoga neizbježno pogoršava drugi.

Načelo počiva na geometriji. Svaka ručica ograničava nosač kotača u određenom smjeru, a odabirom duljine, kuta i točaka pričvršćenja svake ručice inženjer može oblikovati kako se bočni nagib (camber), zbijenost (toe) i uzdužni položaj kotača mijenjaju dok se ovjes steže, vraća te dok automobil prolazi kroz zavoj ili koči. Obično se po kotaču koriste tri do pet ručica. Budući da se ovi parametri mogu postaviti uvelike neovisno jedan o drugome, ova izvedba omogućuje fino, gotovo kirurško podešavanje koje stup (strut) ili čak dvostruke poprečne ručice (double wishbone) ne mogu dostići.

Korist je u sposobnosti da se istodobno optimiziraju udobnost i ponašanje na cesti, umjesto da se jedno žrtvuje za drugo. Mogu se upotrijebiti popustljive gumene čahure koje upijaju tvrdoću i buku s ceste radi mekane vožnje, dok je geometrija ručica tako postavljena da kotač i dalje mijenja zbijenost i bočni nagib u smjerovima koji pod opterećenjem održavaju prianjanje i stabilnost. Ovjes se može izvesti tako da guma ostaje dobro priljubljena uz cestu tijekom oštrog prolaska kroz zavoj, a ipak ostaje pomirljiv na lošim podlogama, što je upravo onaj spoj koji odlikuje uistinu profinjen automobil.

Iz tih se razloga višeručni ovjes najčešće nalazi na stražnjoj osovini premium limuzina, automobila više klase i sportskih izvedbi, a sve češće i na prednjoj osovini skupljih vozila. Proizvođačima omogućuje da isporuče staloženost i udobnost koje se očekuju na vrhu tržišta te je čest pokazatelj automobila konstruiranog s ponašanjem na cesti i profinjenošću kao prioritetima.

Nedostaci su cijena, složenost i smještaj u vozilu. Mnogo ručica znači mnogo zglobova i čahura, više strojne obrade, više vremena za montažu te težu i prostorno zahtjevniju ugradnju nego kod jednostavne krute osovine ili stupa. Više je i dijelova koji se troše te se moraju pravilno podesiti pri servisiranju. Ovaj se sustav najbolje razumije kao najsofisticiraniji i najpodesljiviji član obitelji neovisnih ovjesa, koji po mogućnostima podešavanja nadilazi dvostruke poprečne ručice i stoji u jasnoj suprotnosti s jednostavnijim i jeftinijim izvedbama poput MacPherson stupa i torzijske grede koje se koriste tamo gdje su proračun ili prostor ograničeniji.