Samonosiva karoserija

Samonosiva karoserija, češće zvana unibody ili monokok, način je gradnje vozila u kojem se vanjske ploče karoserije i nosiva struktura spajaju u jedinstvenu, povezanu nosivu ljusku. Umjesto da se zasebna karoserija postavi na samostalno podvozje, podnica, stupovi, krov, pregrade i vanjske ploče zavaruju se zajedno tako da struktura kao cjelina preuzima opterećenja. To je prevladavajući način gradnje suvremenih osobnih automobila i suprotnost je starijem pristupu karoserije na okviru, odnosno ljestvičastom okviru.

U samonosivoj strukturi nema zasebnoga podvozja ispod putničke kabine. Prešani čelični limovi točkasto se zavaruju i lijepe u napregnutu ljusku, a ojačanja, zatvoreni profili i podnica raspoređuju opterećenja kroz cijelu karoseriju. Ovjes, motor i upravljački sklopovi pričvršćuju se izravno na ojačane točke ili preko podokvira koji se vijcima spajaju na ljusku. Budući da svaka ploča pridonosi krutosti, struktura se ponaša kao jedinstvena kruta kutija, a ne kao karoserija položena na nosače.

Prednosti za vozača znatne su. Dobro projektirana samonosiva karoserija lakša je od istovrijednog vozila s karoserijom na okviru, što poboljšava potrošnju goriva, ubrzanje i kočenje, a krutija je na uvijanje i savijanje, što izoštrava ponašanje na cesti te smanjuje škripanje i savitljivost. Najvažnije je da se povezana struktura može projektirati s deformacijskim zonama — područjima oblikovanima tako da se pri sudaru postupno naboraju i upiju energiju udara, dok kruta sigurnosna kabina štiti putnike. Tu kontroliranu deformaciju mnogo je teže postići s krutim zasebnim okvirom.

Tehnika potječe iz konstrukcije zrakoplovnih trupova, a za automobile se počela primjenjivati od 1930-ih, pri čemu su Citroën Traction Avant i kasnije izvorni Morris Minor među pionirima; do posljednjih desetljeća dvadesetog stoljeća postala je gotovo univerzalna za automobile. Gradnja karoserije na okviru ipak je preživjela ondje gdje su njezine prednosti važne, naime kod velikih kamiona, terenaca s karoserijom na okviru te vozila namijenjenih teškoj vuči ili zahtjevnoj vožnji izvan ceste, gdje zasebni ljestvičasti okvir nudi izdržljivost i lakše nošenje vrlo teških tereta.

Postoje praktični ustupci. Budući da je struktura povezana, znatno oštećenje od sudara ili korozija nosivog dijela mogu biti skupi i teški za ispravan popravak, a loše izveden popravak narušava cjelovitost cijele ljuske. Suvremene samonosive karoserije usto kombiniraju materijale — čelike ultravisoke čvrstoće, aluminij i kompozite u različitim zonama — što zahtijeva specijalizirane tehnike popravka. Pojam je usko povezan s podokvirom, koji unutar ljuske daje zasebne nosače za prihvat sklopova, te s deformacijskom zonom, koja je jedna od njezinih ključnih sigurnosnih značajki.