Napredno inženjerstvo kompatibilnosti, skraćeno ACE, naziv je koji Honda daje filozofiji projektovanja konstrukcije karoserije usmerenoj na poboljšanje ponašanja njenih vozila u čeonom sudaru. Umesto da svaki automobil posmatra isključivo kao sredstvo za zaštitu sopstvenih putnika, ACE rešava širi problem kompatibilnosti pri sudaru: kako vozilo deluje na ono u šta udari, bilo da je u pitanju drugi automobil, nepokretna prepreka ili pešak. Reč je o inženjerskom pristupu ugrađenom u prednji deo samonoseće karoserije, a ne o naknadno dodatom uređaju ili elektronskom sistemu.
Centralna ideja je kontrolisana raspodela energije udara. U čeonom sudaru sile koje ulaze u konstrukciju moraju se usmeravati tako da što manje dospe do putničkog prostora. ACE to postiže mrežom povezanih putanja opterećenja u prednjem delu automobila, uključujući poligonalni glavni ram i dodatne nosače koji energiju sudara provode oko kabine i dalje od nje. Raspoređivanjem opterećenja na širu površinu konstrukcije i usmeravanjem u više putanja umesto u jednu jedinu gredu, konstrukcija ravnomernije upija i rasipa energiju.
Korist za putnike jeste smanjenje vršnih sila koje dopiru do kabine, a sa njima i usporenja kojem su izloženi ljudi unutra. Konstrukcija koja se sabija na postupan i predvidiv način omogućava sistemima za vezivanje, sigurnosnim pojasevima i vazdušnim jastucima, da svoj posao obave tokom dužeg i blažeg intervala. Raspoređivanje opterećenja takođe pomaže da se očuva celovitost sigurnosne ćelije, svodeći prodor u prostor za noge i putnički prostor na najmanju meru, što je presudno za preživljavanje u ozbiljnim čeonim sudarima.
Ono što ACE razlikuje od uobičajenog projektovanja za sudar jeste izričita pažnja prema kompatibilnosti između nejednakih vozila. Kada visoko, teško vozilo udari u nisko, lako, teže vozilo može da pregazi konstrukciju onog drugog, koncentrišući oštećenje i ugrožavajući njegove putnike. Projektovanjem prednje konstrukcije tako da zahvata na odgovarajućim visinama i da široko raspoređuje sile, ACE nastoji da Hondina vozila pravičnije deluju na širok krug sudarnih partnera, smanjujući agresivnost prema manjim automobilima a istovremeno štiteći sopstvene putnike.
Uveden sredinom 2000-ih i usavršavan kroz uzastopne generacije modela marki Honda i Acura, ovaj koncept odražava širi pomak industrije od čisto samozaštitnog projektovanja ka konstrukcijama koje se dobro ponašaju u raznolikom, stvarnom spletu vozila na putu. Kao konstruktivna osobina radi tiho i neprekidno, ne zahteva održavanje i ne nudi ništa što vozač može da vidi ili podesi, a ipak je osnova snažnih ocena u čeonom sudaru koje su brojni Hondini modeli zaslužili. Najbolje ga je shvatiti kao jedan element ukupnog projektovanja pasivne bezbednosti vozila, koji radi uporedo sa sistemima za vezivanje i uobičajenim deformacionim zonama ugrađenim u svaki savremeni automobil.
- Hondina konstrukcija karoserije za zaštitu u čeonom sudaru
- Raspoređuje energiju udara po prednjem ramu
- Poboljšava kompatibilnost pri sudaru nejednakih automobila
- Pomaže smanjenju sila koje dopiru do kabine