Spojka

Spojka je sastavni dio koji spaja i razdvaja motor od mjenjača, dajući vozaču nadzor nad time kada snaga motora stiže do kotača. Budući da benzinski ili dizelski motor ne može raditi ispod određenoga broja okretaja u praznom hodu, niti se može trenutno zaustaviti i ponovno pokrenuti pri svakom zaustavljanju, neophodan je način privremenoga razdvajanja od mjenjača. Upravo to pruža spojka, dopuštajući da automobil mirno stoji s upaljenim motorom, da glatko krene iz mirovanja te da nakratko prekine pogon dok se odabire novi stupanj prijenosa.

Srce klasične tarne spojke je okrugla tarna ploča stisnuta između zamašnjaka motora i potisne ploče opremljene oprugom. Kad je spojka uključena, snažan pritisak membranske opruge čvrsto pritišće ploču o zamašnjak pa se oboje vrte kao jedna cjelina i okretni moment teče prema ulaznom vratilu mjenjača. Pritiskanje papučice spojke pokreće potisni ležaj koji gura membransku oprugu, popušta silu stezanja te dopušta ploči da proklizne i zatim se odvoji, čime se veza prekida. Postupno otpuštanje papučice ponovno priteže ploču; upravo nadzirano proklizavanje u tom trenutku omogućuje blago kretanje bez trzanja.

Ta sposobnost proklizavanja ključna je za važnost spojke. Ona premošćuje razliku između mjenjača u mirovanju i motora koji se vrti, pretvarajući naglu razliku u brzini u glatko ubrzanje bez gašenja ili trzanja. Pri promjeni stupnjeva nakratko uklanja okretni moment motora kako bi se zupčanici odabrali bez grebanja, a zatim vraća pogon kad se uključi novi omjer. Vozačevo doziranje papučice, posebice na takozvanoj točki hvatanja gdje ploča prvi put počinje zahvaćati, daje finu kontrolu pri osjetljivim manevrima poput kretanja na uzbrdici i u sporom prometu.

Spojke postoje u više oblika osim jednostruke suhe ploče kakva se nalazi u većini ručnih automobila. Mokre spojke rade u ulju radi hlađenja i uobičajene su na motociklima i u nekim sportskim primjenama, dok višelamelne izvedbe slažu nekoliko ploča da bi u malom prostoru podnijele visok okretni moment. Mjenjač s dvostrukom spojkom ide korak dalje, koristeći dvije zasebne spojke, od kojih jedna opslužuje neparne, a druga parne stupnjeve, tako da se sljedeći omjer može unaprijed odabrati i zamijeniti gotovo trenutno za neprimjetno automatsko prebacivanje. Automatski mjenjači s pretvaračem momenta posve izbacuju spojku kojom upravlja vozač, koristeći umjesto toga hidrauličku vezu.

Budući da radi na principu trenja, spojka je potrošni dio. Tarni materijal ploče postupno se tanji, slično kočnoj pločici, a potisni ležaj i opruge potisne ploče stare uporabom. Zadržavanje spojke u poluuključenom položaju, nepotrebno proklizavanje ili držanje automobila na uzbrdici papučicom ubrzavaju trošenje, dok čisto i odlučno uključivanje produljuje vijek. Istrošena spojka obično se otkriva proklizavanjem, kad broj okretaja motora raste bez odgovarajućeg ubrzanja, ili teškom, vukućom ili trzajućom papučicom, a zamjena je radno zahtjevan posao jer se mjenjač najčešće mora skinuti da bi se do nje došlo.