Pogon na sve kotače (4WD)

Pogon na sve kotače, koji se označava kraticom 4WD ili oznakom 4x4, raspored je pogonskog sklopa koji snagu motora istodobno prenosi na sva četiri kotača umjesto samo na jednu osovinu. Postoji radi najveće moguće vuče jer vozilo koje se može pokretati preko četiriju dodirnih površina umjesto dviju ima daleko veće izglede da pronađe prianjanje na skliskim, razrovanim ili rahlim podlogama. Klasični oblik tog sustava, kakav nalazimo na ozbiljnim terencima, ide znatno dalje od pukog pogona svih kotača te dodaje prijenosne omjere i blokade namijenjene zahtjevnom terenu.

Ključni je sastavni dio razdjelnik pogona, zaseban prijenosnik smješten iza glavnog mjenjača koji pogon dijeli između prednje i stražnje osovine putem zasebnih kardanskih vratila. U svojoj klasičnoj izvedbi taj razdjelnik nudi i reduktor, drugi skup znatno kraćih prijenosnih omjera koji dramatično umnožava okretni moment i sve usporava radi puzanja preko stijena, gaženja kroz vodu ili kontroliranog spuštanja niz strme padine. Blokade diferencijala, ugrađene u sredini, straga, a katkad i sprijeda, mogu kruto spojiti odgovarajuća vratila ili kotače tako da se pogon ne može izgubiti na jedan kotač koji se vrti u prazno, čime se osigurava da se svaki kotač i dalje okreće bez obzira na to koliko malo prianjanja imaju ostali.

Za vozača se to pretvara u istinsku sposobnost svladavanja svakog terena. Reduktor omogućuje napredovanje pedalj po pedalj uz veliku silu i finu kontrolu ondje gdje bi uobičajeni mjenjač bio beznadno predug, dok blokade jamče napredovanje preko dijagonalno ukrštenih kolotraga, dubokog blata ili pijeska koji bi porazio vozilo s otvorenim diferencijalom. Upravo zato su klasični sustavi pogona na sve kotače izbor za radna vozila, poljoprivredu i ekspedicijsku uporabu, gdje je pouzdanost vuče važnija od cestovne profinjenosti.

Sustavi pogona na sve kotače dijele se uglavnom na povremene i stalne tipove. Povremeni sustav najviše vremena radi s pogonom na dva kotača, a vozač ga uključuje samo kad je potrebno; ključno je da nema središnji diferencijal, pa su prednja i stražnja osovina pri uključenju kruto povezane. To ga čini robusnim i jednostavnim, no znači da se nikad ne smije rabiti na suhom asfaltu, gdje osovine ne mogu prihvatiti malene razlike u brzini pri prolasku kroz zavoj, a nastalo naprezanje prijenosa uzrokuje trzanje i oštećenja. Stalni sustav rabi središnji diferencijal pa može ostati uključen na svim podlogama.

Razlika između pogona na sve kotače (4WD) i pogona na sve kotače tipa AWD u velikoj je mjeri pitanje filozofije i mehanike. Sustav 4WD najčešće je čvršći, s nosivom okvirnom konstrukcijom i usmjeren na teren, s namjernim načinima rada koje vozač odabire, reduktorom i blokadama, dok AWD obično označuje trajno uključen, cestovno usmjeren sustav koji okretni moment raspoređuje automatski, bez reduktora. Razumijevanje pojma 4WD u odnosu na AWD, povremene i stalne izvedbe te razdjelnik pogona koji ga definira jasno pokazuje zašto taj pojam i dalje upućuje na ozbiljnu sposobnost, a ne tek na sigurnost u lošim vremenskim uvjetima.